Kad sam prvi put s razredom u osnovnoj školi posjetio Tehnički muzej u Zagrebu, negdje '79-'80, tamo su me se najviše dojmile tri stvari - rudnik, kabinet Nikole Tesle i planetarij. Posjetio sam planetarij ponovno prije dvije-tri godine, vodeći na predavanje poslovne partnere, a predavanje je i dalje držao Ante Radonić, skoro četrdeset godina od mojeg prvog posjeta planetariju. Ante i dalje svoje posjetitelje iz danje budnosti prenosi u svijet večernjeg smiraja uz pomoć nota, ako se dobro sjećam, Vangelisovih "Vatrenih Kočija" koje prati postepeno zamračenje svjetla, nakon čega se, privikli na mrak noći, pogledi prisutnih podižu prema gore, prema nebu kupole i zvijezdama.
Stari projektor, ne znam jel' iz vremena prve ili druge polovice prošlog stoljeća - mislim da je rad njemačkih majstora precizne optike i mehanike - projicirao je bezbrojne svjetove iznad naših glava, svjetove zvijezda, sazviježđa, kometa, asteroida, meteorita, galaksija, crnih rupa, udaljenih sunaca, nama poznatih planeta i Sunca, svjetove bliskih i onih ne tako bliskih nebeskih tijela, svjetove koji još jesu, kao i one od kojih je ostala još samo svjetlost - Antine svjetove. A sve to pratilo je Antino predavanje i tumačenje, meni ništa manje zanimljivo, razigrano i entuzijastično nego prije gotovo četrdeset godina.
Prije neki sam, pak, vikend, Antu susreo na zajedničkom izletu u slovenske Karavanke, gdje smo dva dana proveli zajedno tumarajući po vrletnim padinama, još na mnogim mjestima dobrano zasniježenima. U nekom sam trenutku ugledao visokog, crnokosog, koščatog vilenjaka kako zapanjujućom lakoćom, poput uskršnjeg zeca iz slikovnice, trčkara amo-tamo strmo nakošenom ledinom s fotoaparatom u ruci i njime hvata kadrove snježnica i šafrana netom oslobođenih snježnog pokrivača i pomislio sam, "Kad odrastem, želim biti poput njega, radoznao, razveseljen i poletan. Kad odrastem, želim poput njega ostati dječak u srcu."
https://www.flickr.com/photos/top_dog/sets/72157643739797105/
Izvršni odbor Hrvatske zajednice tehničke kulture dodijelio je nagradu za životno djelo Antunu Radoniću (http://goo.gl/1ls3Ar).
Sinoć na Sljemenu, gledajući vedro nebo obasjano Mjesecom tek dan-dva do uštapa, pomislio sam - izgleda upravo poput onog u Planetariju Ante Radonića.
I bi mi drago.
tdj
Povezani članci
Blog
Stairway to Heaven
Zgodna priča: preporučamo svakako pročitati i pogledati video. Mi smo se naježili…
