Autor Andreja Lucić / Bioteka
Foto: Screenshot BBC video
Dubokim morem smatraju se sve dubine veće od 1 000 m. Kako do tih dubina uopće ne dopire svjetlo, dugo se smatralo da je to područje bez života, ali su istraživanja pokazala da je ono itekako bogato živim svijetom koji se prilagodio posebnostima staništa.
Glavne dubinske zone u otvorenim morima su eufotička zona, zona batijala ili zona sumraka, mračna zona, zona abisala i zona hadala. Eufotička zona obuhvaća dubinu do 200 m i predstavlja područje do kojeg prodire svjetlost. U tom pojasu su prisutne alge i fitoplankton, kao i velika biraznolikost životinjskog svijeta. Od 200 do 1 500 m proteže se zona batijala ili zona sumraka, do 4 000 m je mračna zona, od 4 000 do 6 000 m je zona abisala, a dublje od 6 000 m je zona hadala.
Dubokim morem smatraju se sve dubine veće od 1 000 m. Kako do tih dubina uopće ne dopire svjetlo, dugo se smatralo da je to područje bez života, ali su istraživanja pokazala da je ono itekako bogato živim svijetom koji se prilagodio posebnostima staništa. Živi svijet dubokih mora gotovo u potpunosti ovisi o organskoj tvari koja potječe iz eufotičke zone. Osim vječne tame, na dubinama ispod 1 000 m vladaju niske temperature, visoki salinitet (slanost) i izrazito visoki tlak. Za svakih 10 m dubine tlak raste za jednu atmosferu (1 atm) tako da na najvećim dubinama vlada tlak između 20 i 1 000 atmosfera. Ako znaš da npr. na 10 m ispod površine mora voda stvara dva puta veći tlak nego što ga stvara zrak na površini mora, možeš li onda zamisliti kakav je tlak na dubini od 1000 m? Povećani tlak predstavlja problem za tjelesne šupljine životinja (npr. šupljine probavnog, dišnog i optjecajnog sustava). Zrak koji ih ispunjava zbog povećanog tlaka smanjuje svoj volumen i stoga te šupljine gube potporu i pod utjecajem tlaka dolazi do oštećenja njihovih stijenki.
Još uvijek nisu sasvim razjašnjeni mehanizmi koji životinjama omogućuju preživljavanje pod iznimno visokim tlakom na velikim dubinama. Temperature vode se na velikim dubinama jako malo mijenjaju, uglavnom su stabilne i kreću se između 2 i 6 °C, osim uz hidrotermalne izvore iz kojih izvire voda temperature i do 400 °C. Oko vode koja šiklja iz izvora metalni sulfidi stvaraju oblak crnih čestica nalik dimu. Dim u vanjskom sloju stvara koru poput dimnjaka koji može biti visine i do nekoliko desetaka metara. Takvi izvori zovu se crni dimnjaci. Postoje i bijeli dimnjaci koje stvaraju silikati i bijeli minerali koji šikljaju iz izvora.
Salinitet dubokog mora također je stabilan i nepromjenjiv, uglavnom iznosi oko 3.5 %. Unatoč negostoljubivim uvjetima, područje dubokog mora je najveće stanište na svijetu koje obiluje neobičnim organizmima. Najveća dubina (točka se zove Challenger Deep) do koje je doprla specijalno konstruirana podmornica Nereus iznosi 10 902 m i nalazi se u Marjanskoj brazdi u zapadnom Tihom oceanu (nedavno je onamo zaronio i poznati filmaš James Cameron u podmornici Deepsea challenger).
Istraživanja dubokomorskog okoliša provedena tijekom zadnjih desetljeća srušila su stanovište da cjelokupni život na Zemlji ovisi o energiji Sunca. Naime, na dnu oceana pronađene su bakterije koje svoje potrebe za hranom i energijom zadovoljavaju isključivo iz hidrotermalnih izvora, preživljavajući zahvaljujući sumporovodiku (H2S), plinovitom i zapaljivom spoju koji se oslobađa iz termalnih izvora, a inače je izrazito otrovan za kopnene organizme. Na račun tih bakterija prehranjuju se i drugi organizmi nađeni u blizini hidrotermalnih izvora kao što su priljepci, rakušci, školjkaši, cjevaši i moruzgve. Svake godine znanstvenici opišu oko 35 novih vrsta koje žive oko hidrotermalnih izvora.
Organizmi dubokog mora uglavnom se hrane organskom tvari koja pada iz eufotičke zone i naziva se „morskim snijegom“ te lešinama uginulih organizama koji iz plićih slojeva tonu na dno. Hrana je zato na ovom mjestu prilično oskudna i neravnomjerno raspoređena. Mnogo životinja hrani se isključivo lešinama (skupina strvinara), a smatra se da na svakih 8 km dubokog oceana postoji jedno truplo kita koje može prehranjivati milijune organizama tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Znanstvenici su jednom prilikom izbrojili 12 000 jedinki iz 43 vrste životinja koje su se hranile ostacima samo jednog kita! Skidanje mesa samo s jednog plavetnog kita može trajati i do 11 godina. Neke životinje hrane se samo filtriranjem organskih čestica. Među njima su neobične vrste poput ramenonožaca (koje možeš vidjeti na početku BBC-ovog filma o dubokomorskim životinjama koji smo za tebe gore izdvojili), i divovskih cjevaša. Na dubokomorskom dnu dobro se snalaze i kolutićave životinje, takozvani mnogočetinaši, koji ponekad filtriraju hranu, a ponekad se hrane česticama s dna.
Puno više o ovoj fascinantnoj temi doznaj u drugom dijelu članka "Dubokomorski okoliš – najmanje istraženo stanište na svijetu"!
Povezani članci
Putovanja
Vrlo posebna plovidba
Johannes Li je prva autistična osoba koja je sama preplovila Atlantik
