nauCAT©
Foto: HOJK
4. rujna, 1995. ponedjeljak
... Navečer nam štošta postaje jasno. Dosad smo plovili više po intuiciji i dosadašnjem iskustvu nego prema aktualnim kartama leda. Na kraju je ispalo kao da smo se ravnali po najnovijoj, upravo pristigloj, koja je ocrtavala pravo stanje. Na deset milja udaljenosti od obale postoji pojas slobodne vode, koji vodi ravno ka Pt. Barrowu. Iza njega, prema jugu, leda više nema. Sada je samo pitanje tko će prije stići do samog rta. Mi ili led sa sjevera, koji se još više približio i vrlo ozbiljno prijeti da nam presiječe put.
Iako smo u zoni vrlo jake anticiklone, oblaci su sasvim prekrili nebo. Snijeg je počeo padati iz sve snage. Sreća naša da je tlak zraka prestao rasti, inače bi snijega valjda bilo do koljena???! Jedino se vrlo, vrlo daleko na zapadu vidi žuta traka odsjaja sunca u zalasku. Vapimo za Grenlandom, gdje smo u tri noću morali nositi tamne naočale. Ovdje već u 23h prekidamo vožnju zbog mraka. Da barem postoji neka zvijezda da nam osvijetli put. Sati su u pitanju, a mi moramo stajati usidreni sred snježne mećave. Ionako nikome nije do spavanja. Ta samo je 70 milja ostalo do spasa!
5. rujna, utorak, t. mora -0,5ºC; t. zraka –2ºC; bar. 1028 mb
“Požurite, konji moji, brže, još brže pojurite kroz noć!” - čuje se Bebek preko zvučnika. I zbilja, jurimo koliko god možemo. Bez obzira na led, bez obzira na to što na karti nacrtane otvorene vode nema. S desne strane se na valovima lagano ljulja neprijelazna bijela barijera. S druge strane leda je nešto manje, ali je zato tamo niska, nevidljiva obala i plitko more. Bez pardona i bez puno razmišljanja žurimo nad dubinama od jedva tri metra. Kobilicom samo što ne stružemo dno. Negdje na kraju tog lijevka postoji čep, koji je sve bliže i bliže. Svakako moramo prije njega stići na izlaz!
Sunce sramežljivo proviruje kroz oblake. S njime za leđima, opažamo preko bijelih brjegova zrcaljenje slobodne vode. I more se mreška, što je dobar znak. Blizu smo. Još samo 30 milja. Požurite, konji moji, brže, brže!
15.45 h, 71º25’8”N 156º25’8”W
Izvlačimo se uskim prolazom iz lijevka i, i... gotovo je! Gromki pucanj čepa s posljednje, nekim čudom “preživjele” boce šampanjca označio je završetak obračuna kod Point Barrowa. Urličem iz petnih žila, koliko me grlo nosi:
- Jeeeeeeeeeeeeeee! Huuuraaa! Juupiiiii! Zbogom, zbogom zauvijek!
Srednji prst je visoko gore u zraku, upućen prokletstvu zvanom - LED. Ne samo ja, svi se deremo od veselja i olakšanja. Šampanjac se slijeva niz naša promukla grla, a jato divljih gusaka panično uzlijeće i bježi što dalje.
Nemoguće je opisati naše divlje veselje, zapravo oslobađali smo se nataloženih napetosti i grča koji se smjestio negdje duboko u nama. Pokoja suza, koja je brzom kretnjom obrisana s lica, da nitko ne vidi, označila je našu veliku pobjedu nad nepreglednom bjelinom. Osjetili smo što znači pobijediti nepobjedivo, zahvaljujući prije svega velikoj sreći i mrvici hrabrosti da se usudimo. Ni nama nije bilo jasno kako smo to, na kraju, izmakli LEDU, nedodirljivom vladaru ovih prostora. Za koji dan će se sve promijeniti, i više neće biti prolaska ni za koga. Tada će se svi, i polarni medvjed, i polarna lisica, i svi ostali, povući u svoje brloge, a s njima čak i najveći ledolomci. Cijelim ovim prostorom zavladat će carstvo tame, vjetra i studeni.
Čigru okrećemo prema jugozapadu oko najsjevernije točke Sjedinjenih Država. Kao čarolijom otvara se golema površina “čiste”, slobodne vode. Tek se na pojedinim mjestima skupio led, kao da nam posljednjim snagama želi prepriječiti put. Ali to više nije ledena barijera, već razbijena vojska. Postaje uživanje ploviti između nakupina leda i iz obijesti pregaziti pokoji komad. Nek’ vidi svog boga!
Dvogledom promatramo gradić Barrow, koji se smjestio na najsjevernijoj točki SAD-a. Bilo bi zanimljivo pristati, ali kako nam to uzima barem jedan dan, vozimo dalje. Nije pametno stati i slaviti dok se zbilja ne izvučemo iz Sjeverozapadnog prolaza, i dok imamo povoljan vjetar u jedrima.
Led se nije predavao tek tako. Cijelu noć smo prolazili kroz ostatke negdašnjih ledenih polja. S dolaskom dana konačno je nestao s našega vidika, s radarskog ekrana, s Čigrina jarbola i palube, iz naših života, ali sigurno ne i iz sjećanja. Sanjat ćemo ga još dugo, dugo.
Sunce! Napokon! Na nebu nigdje nikakva oblačka. Temperatura se s jutarnjih 3ºC popodne digla na punih 5 “pozitivaca”. Divan vjetar s istoka, nemirno, otvoreno Čukotsko more i naša bijela jedra. Brzamo. U jednom trenutku čak brzinom od 12,5 čvorova, što je dosad apsolutni Čigrin rekord. Ludnica! Čim je to Barba shvatio, odmah mi je prekinuo uživanciju. Genova je zarolana na pola i ostao sam na “bijednih” 9 čvorova.
Miro muku muči s našim vezama sa svijetom. Propagacije su tako loše da je sve zanijemjelo. Nemamo vremensku prognozu, nemamo analizu vremenske situacije s faksa, ni glasa se ne čuje iz amaterskog banda. Nigdje nikoga. Niti on išta čuje niti njega može tko čuti. Sada kad napokon želimo javiti radosne vijesti u Zagreb, Lunenburg, Ottawu, brodska stanica se uzjogunila i ne daje glasa od sebe.
Noćas nova predstava. Najprije je iz zašiljenih planina Aljaske bojažljivo provirio golemi zlatni mjesec, a kad je mrak posve zaokupio nebo, pojavila se polarna svjetlost. Najprije kao izmaglica, a uskoro se počeše spuštati zastori zelenkaste svjetlosti prema moru. Žutozeleni plamičci vragoljasto su šarali iznad nas. Neko vrijeme u obliku zmije, poslije poprimiše oblik kometa što padaju. Boju su treperavo mijenjali tek donji slojevi, iz ljubičaste u jarku narančastocrvenu, da bi se u trenutku cijela predstava raspala, a zvijezde se nakon mnogo vremena vratile na nebo. Sjevernjača je sa svojim medvjedima prednjačila.
(izvod iz knjige 'Bijela Duga', autor: Nenad Junek, izdanje Reprograph 1997. god.)
Knjigu možete otvoriti OVDJE
Priča je to od prije 24 godine, kada je malobrojna posada jedrilice Hrvatska čigra u rujnu mjesecu 1995. napokon uspjela u ostvarenju svog cilja - proći, tada još zloglasni, Sjeverozapadni prolaz (NWP) u jednoj sezoni. Bila je to najteža etapa u jedriličarskoj ekspediciji Arktik-Antarktik, plovidba ledenim arktičkim prostranstvima iako joj je Canadian Coast Guard davao tek dvadesetak posto šansi prolaska. Usprkos zlogukim prognozama, ekipa je prošla Sjeverozapadni prolaz u rekordnih 66 dana, čime je jedrilica Hrvatska čigra tako postala četvrta u povijesti koja je NWP prošla u jednoj sezoni, a bez ikakve pomoći i asistencije ledolomaca. Po brzini prolaza - prva na svijetu. Sastav ekipe bio je (po abecednom redu): Drago Ipša, Nenad Junek, Miro Muhek, Mladen Šutej i Srećko Trajbar.
Povezani članci
Putovanja
Vrlo posebna plovidba
Johannes Li je prva autistična osoba koja je sama preplovila Atlantik
