nauCAT©
Foto: HOJK
Točno prije 27g. malobrojna posada jedrilice Hrvatska čigra u rujnu 1995. napokon je uspjela u ostvarenju svog dugo sanjanog sna - proći, tada još zloglasni, Sjeverozapadni prolaz (NWP) u jednoj sezoni. Bila je to najteža etapa u jedriličarskoj ekspediciji Arktik-Antarktik, plovidba ledenim arktičkim prostranstvima, kada se današnje klimatske promjene još nisu osjećale na Arktiku. Usprkos zlogukim prognozama Canadian Coast Guarda (tek 20% šansi za uspjeh), ekipa je prošla Sjeverozapadni prolaz u rekordnom vremenu, čime je jedrilica Hrvatska čigra tako postala četvrta u povijesti koja je NWP prošla u jednoj sezoni, a bez ikakve pomoći i asistencije ledolomaca. Po brzini prolaza - prva na svijetu. Sastav ekipe bio je (po abecednom redu): Drago Ipša, Nenad Junek, Miro Muhek, Mladen Šutej i Srećko Trajbar.
Izvod iz knjige 'Bijela Duga', autor: Nenad Junek, izdanje Reprograph 1997. god:
4. rujna, ponedjeljak
„Noć smo proveli plutajući ili, kako se to stručno kaže, zavlačenjem na otvorenom moru. S dolaskom dana smjenjuje se otvorena voda s ledenim poljima. Vjetar je i dalje jak, valovi poprilični. Temperatura je debelo ispod nule i sva se paluba zaledila. Prhki snježić leprša oko broda, a kazaljka barometra još uvijek raste. Čini mi se da još nikada nije bila tako visoko. Ni na Azorima, poznatim po anticikloni.
U podne smo ušli u polje iz kojeg poslije nikako da izađemo. Vidimo, vrag je uzeo šalu, treba se prestati junačiti i okrenuti se prema obali. Nadamo se da je tamo više otvorene vode, iako, po kartama koje imamo, nje nema. Ali drugo nam nije preostalo. Gore prolaza više nema, sve što se dalo iskoristiti za lakši proboj, iskoristili smo. Vjetar također mijenja smjer na sjeverozapad. Ponovno bačva na jarbolu, promatranje, smrznuti nos i ruke, kletve gluhom kormilaru upućene radiostanicom, krivudanja. Veliki ledeni otoci natiskani jedni preko drugih stvaraju sliku kao da je Čigra stigla u zemlju divova. Srećko je trenutno na jarbolu i daje upute za mogući smjer. Nastoji da koliko-toliko ostanemo u kursu, zapravo onoliko koliko nam to led dopušta. Dok je bio gore, u daljini je opazio dva polarna medvjeda kako se “sunčaju” na velikoj santi. Kao po naređenju, svi smo istrčali van s dalekozorima u rukama. To su prvi koje smo vidjeli, pa sam ih pokušao snimiti, iako su bili predaleko za kvalitetnu fotografiju.
Popodne nas je, tako reći bez najave, u jednom velikom polju odjednom okružila gusta magla. Bez obzira na dva GPS-a i ostalu elektroniku, jednostavno smo se u tom trenu izgubili. Svi ti ledeni brjegovi, pomiješani s maglom, stvorili su sliku neprobojnoga sivobijelog zida. Koji god smjer odabrali, odveo bi nas u slijepu ulicu. Magla je postala toliko gusta da ni od izviđanja iz bačve više nije bilo nikakve koristi. Nespokoj se uvukao među nas. Izgubljeni? Zar sada, nadomak cilju?! Nikako da nađemo izlaz, vrtjeli smo se u krug bez ikakva rezultata. Jako smo se bojali ledenog drifta, koji nas je mogao odvući u sasvim neželjeni smjer.
- Dečki, vidi li tko izlaz odavde? - već pomalo panično pitao je Barba...“
5. rujna, utorak, t. mora -0,5ºC; t. zraka –2ºC; bar. 1028 mb
“Požurite, konji moji, brže, još brže pojurite kroz noć!” - čuje se Bebek preko zvučnika. I zbilja, jurimo koliko god možemo. Bez obzira na led, bez obzira na to što na karti nacrtane otvorene vode nema. S desne strane se na valovima lagano ljulja neprijelazna bijela barijera. S druge strane leda je nešto manje, ali je zato tamo niska, nevidljiva obala i plitko more. Bez pardona i bez puno razmišljanja žurimo nad dubinama od jedva tri metra. Kobilicom samo što ne stružemo dno. Negdje na kraju tog lijevka postoji čep, koji je sve bliže i bliže. Svakako moramo prije njega stići na izlaz!
Sunce sramežljivo proviruje kroz oblake. S njime za leđima, opažamo preko bijelih bregova zrcaljenje slobodne vode. I more se mreška, što je dobar znak. Blizu smo. Još samo 30 milja. Požurite, konji moji, brže, brže!
15.45 h, 71º25’8”N 156º25’8”W
Izvlačimo se uskim prolazom iz lijevka i, i... gotovo je! Gromki pucanj čepa s posljednje, nekim čudom “preživjele” boce šampanjca označio je završetak obračuna kod Point Barrowa. Urličem iz petnih žila, koliko me grlo nosi:
- Jeeeeeeeeeeeeeee! Huuuraaa! Jupiiiii! Zbogom, zbogom zauvijek!
Srednji prst je visoko gore u zraku, upućen prokletstvu zvanom - LED. Ne samo ja, svi se deremo od veselja i olakšanja. Šampanjac se slijeva niz naša promukla grla, a jato divljih gusaka panično uzlijeće i bježi što dalje.
Čigru okrećemo prema jugozapadu oko najsjevernije točke Sjedinjenih Država. Kao čarolijom otvara se golema površina “čiste”, slobodne vode. Tek se na pojedinim mjestima skupio led, kao da nam posljednjim snagama želi prepriječiti put. Ali to više nije ledena barijera, već razbijena vojska. Postaje uživanje ploviti između nakupina leda i iz obijesti pregaziti pokoji komad. Nek’ vidi svog boga!
Povezani članci
Putovanja
VIDEO - Kornati Islands – The Tears Of God
U dokumentarnom filmu „Kornati Islands – The Tears Of God“, koji donosi priču o Kornatima, prikazani su i kadrovi ACI marine Piškera
