Jedriličar John Glennie ispričao je kako to izgleda preživljavanje na nevjerojatnom putovanju s prevrnutim brodom, dok je 119 dana bio izgubljen na oceanu, suočen nebrojenim olujama i gladovanjem.
U okolnostima borbe za opstanak, znanje, ponašanje i pripremljenost su ključni čimbenici. Ako ste pripremljeni za takve situacije, to će se više-manje odraziti i na vaše ponašanje.
Usred zime smo ja i tri člana posade trimaranom od 40 stopa krenuli za Čile kroz južni Pacifik. Na oko 400 km jugoistočno od sjevernog dijela Novog Zelanda pogodila nas je ogromna oluja stvorivši vertikalni vodeni zid od 20 metara, okrenuvši naš trimaran naopačke.
Moj 12-metarski trimaran Rose-Noelle prevrnuo se u zemlji utopije, gdje nikakva nada opstanka nije postojala. Područje bez brodova, aviona i riba. Morska pustinja. Nikada se nitko nije spasio tko se ovdje prevrnuo. Tu virtualno nije bilo nikakve nade. Štoviše, nitko nije ni znao gdje se moja tročlana posada i ja nalazimo.
Sljedećih četiri mjeseca plutali smo usred proslavljenih jakih vjetrova i struja poznatim kao 'Urlajuće četrdesete' (Roaring Forties) u Velikom južnom oceanu. Trebali su nas odvesti kroz 5.000 milja divljih voda do Čilea u Južnu Ameriku, ali su nas vjetrovi, začudo, okrenuli i doveli natrag na Novi Zeland.
Da pobjegnem od svega toga, otišao sam u mislima svojoj kući, maštajući da sam se ispružio u svom vlastitom krevetu. To sam naučio otprije tijekom hladnih zimskih noći vozeći vani bicikl. Došao bih do 'zida', a još uvijek bi mi ostalo 10 milja do kuće.
Nisam to činio jer sam bio tako istreniran, već zato što me to odvelo na drugo mjesto i preostale milje su prošle nezamjetno.
To sam napravio noć prije nego što smo se prevrnuli, samo četiri dana na našem putovanju prema Tongi, i radio istu stvar prvih 40 dana plutanja.
Nismo imali tekućine; osim deci 7Up-a i Coca Cole dnevno – jedva da tom količinom napunite mali štamprl.
Kišilo je 40. dan, baš nakon što sam napravio sustav za hvatanje vode. Potom slijedi novih 40 dana sa samo dvije čajne žličice sirove nekuhane riže dnevno za prehranu.
Naš prevrnuti brod vremenom se pretvorio u plutajući greben i mekušci koji su rasli na njemu privukli su Kraljevsku ribu, koju smo mogli uloviti ostima.
Pred kraj trećih 40 dana, činilo nam se da smo sve više u harmoniji s našim prirodnim okolišem, i tada sam napisao u svoj brodski dnevnik: 'Dobro, danas je 116 dan. Je li to dovoljno? Mogu li ići kući?'
Par dana kasnije sve je bilo gotovo.
U svih tih proteklih četiri mjeseca nikada ni jednog trenutka nisam sumnjao da ću se spasiti. Jedina stvar koju nisam znao je bilo kako. Preživjeli smo 119 dana na prevrnutom Rose-Noelle prije nego što smo se napokon nasukali na obalu Great Barrier Islanda kraj Aucklanda.
Moj najbolji savjet da se pripremite za situaciju kao što je moja je da legnete u krevet i okrenete u glavi brod naopačke. Gdje ćete spavati? Hoće li voda u tankovima puštati zračne mjehuriće?
Provjerite da ste dobro zatvorili svoje palubne prozore, razmišljajte kako bi sve stajalo naopako i vežite sve što možete, pa čak i suđe.
I na kraju, ostanite uz brod.
Cijela se ta priča desila davne 1989. godine, a ako nekoga zanima, postoji i Johnova knjiga 'The Spirit of Rose Noelle: 119 days adrift'
nauCAT©
Izvor:YBW
Povezani članci
