nauCAT©
Nedavno smo bili svjedoci kada se umalo utopilo trogodišnje dijete, i još uvijek šokirani tim prizorom (iako je sve dobro završilo), odlučili smo reprintati članak objavljen prije tri godine. Ako ga niste pročitali obavezno to učinite, a ako jeste, pročitajte ga još jednom, nikad se ne zna, možda će vam zatrebati. Jer u 10 posto slučajeva utapanja djece, roditelji će ih zapravo gledati kako se utapaju, bez da shvaćaju što im se to događa.
Jeste li ikada bili svjedok utapanja? Bi li ga prepoznali da se dešava kraj vas? Nautičari svoje vrijeme provode konstantno na ili oko vode, tako da je prepoznavanje utapa li se netko sudbonosna vještina. Prema Mariu Vittoneu, pomorskom specijalistu za sigurnost, utapanje nimalo ne izgleda kao ono koje vidimo na televiziji, tako da treba naučiti kako ga prepoznati, jer time možete spasiti život.
Novi skiper skočio je iz kokpita, potpuno obučen, i mahnito zaplivao kroz vodu. Kao nekadašnji tjelohranitelj, neprestano je držao pogled na svojoj žrtvi kada se ustremio prema paru koji je plivao između svog usidrenog broda i plaže.
'Mislim da on misli da se ti utapljaš,' rekao je suprug svojoj ženi.
Međusobno su se prskali i onda je ona vrisnula, no sada su već stajali na pješčanom sprudu u vodi dubokoj do vrata.
'Dobro smo, što on to radi?' upitala je, već pomalo ozlovoljeno. 'Dobro smo,' viknuo je suprug glasno, nastojeći ga odgurnuti valom, ali njegov je skiper nastavio plivati snažnim zamasima.
'Briši,' dreknuo je dok je sprintao između zapanjenih supružnika. Neposredno iza njih, ni 3 metra dalje, njihova se 9-godišnja kćer utapala. Sigurna iznad površine vode na rukama skipera, briznula je u plač, 'Tatice.'
Kako to da je ovaj skiper znao – s udaljenosti od 15 metara – ono što nije mogao prepoznati otac s jedva 3 metra?
Utapanje nije divlje, s prskanjem i pozivom u pomoć kako to većina ljudi očekuje. Skiper je stručno istreniran kako prepoznati utapanje uz višegodišnje iskustvo. Otac je, s druge strane, učio kako utapanje izgleda gledajući televiziju.
Ako vrijeme provodite na ili oko vode (a to smo svi mi), tada morate biti sigurni da vi i vaša posada znaju što gledati kad god netko uđe u vodu. Dok nije plačljivo uzviknula 'Tatice', curica nije pustila ni glas.
Kao nekadašnjeg spasioca obalne straže, ova me priča uopće nije iznenadila. Utapanje je skoro uvijek naoko tihi incident. Komešanje, prskanje i vikanje koje dramatično pokazuje (televizijsko) utapanje, učinilo je da očekujemo nešto što ćemo rijetko vidjeti u stvarnom životu.
Instinktivna utopljenička reakcija - tako je to nazvao doktor Francesco A. Pia – je ono što ljudi čine kako bi izbjegli stvarno ili moguće gušenje u vodi. A to ne izgleda kako to većina ljudi očekuje. Tu je vrlo malo prskanja, nema komešanja, vikanja ili zvanja upomoć bilo koje vrste.
Da shvatite kako tiho i nedramatično izgleda utapanje, razmislite o ovome: To je drugi uzrok slučajne smrti djece do 15 godina (odmah iza prometnih nesreća). Od oko 750 djece koja će se utopiti sljedeće godine, polovica će se utopiti na manje od 25 metara od roditelja ili ostalih odraslih osoba. U 10 posto slučajeva tih utapanja odrasli će ih zapravo gledati kako se utapaju, bez da shvaćaju što im se to događa.
Utapanje ne izgleda kao utapanje – piše Dr. Pia u jednom članku magazina obalne strže 'On Scene Magazine', opisujući instinktivnu utopljeničku reakciju:
1. Izuzmemo li rijetke okolnosti, utopljenici su fiziološki u nemogućnosti vikati za pomoć. Respiratorni sustav namijenjen je disanju. Govor je popratna ili prekrivena funkcija. Prije govora mora se izvršiti puni udah.
2. Utopljenikova usta naizmjence tonu i ponovno se pojavljuju na površini vode. Usta utopljenika nisu dovoljno dugo iznad površine vode da bi izdahnule, udahnule i zvale za pomoć. Kada su utopljenikova usta iznad površine, ona brzo udišu i izdišu jer njihova usta počinju tonuti ispod površine vode.
3. Utopljenici ne mogu mahati za pomoć. Priroda ih instinktivno prisiljava da ruke pružaju bočno i pritišću površinu vode prema dolje. Pritiskanjem površine vode utopljenici dobivaju uzgon kako bi ustima mogli dohvatiti zrak iznad vode.
4. Tijekom instinktivne utopljeničke reakcije, utopljenici ne mogu svojevoljno kontrolirati kretnje ruku. Fiziološki, utopljenik koji se koprca na površini vode ne može se prestati utapljati i svojevoljnim pokretima zvati za pomoć, plivati prema spasiocu ili dohvatiti komad spasilačke opreme.
5. Od početka do kraja instinktivnog utopljeničkog nagona ljudsko tijelo ostaje uspravno u vodi, bez dokaza o pomažućem radu nogu. Osim ako ih se spasi, utopljenici se mogu boriti na površini vode od 20 do 60 sekundi prije nego potonu. (Izvor:On Scene magazine: jesen 2006.).
To ne znači da ljudi koji viču za pomoć i lamataju rukama nisu u stvarnoj nevolji. Ponekad to prethodi instinktivnom utopljeničkom nagonu, ali uglavnom ovakav vid stresa od vode ne traje dugo – no za razliku od pravog utapanja, ove žrtve još uvijek mogu pomoći u vlastitom spašavanju. Oni mogu zgrabiti sigurnosni pojas, uže i slično.
Pazite na ove druge znakove utapanja:
● Glava duboko u vodi, usta u razini vode
● Glava nagnuta natrag s otvorenim ustima
● Oči staklene i prazne, u nemogućnosti fokusiranja
● Zatvorene oči
● Kosa preko čela ili očiju
● Noge vise vertikalno bez da se koriste
● Forsirano duboko disanje (hiperventilacija) ili teško disanje
● Pokušaj plivanja u određenom smjeru ali bez napredovanja
● Pokušaj okretanja na leđa
● Ljestvičasto uspinjanje, rijetko iznad vode
Zato ako netko od posade broda padne u vodu i sve izgleda dobro, nemojte u to biti presigurni. Ponekad su najčešće naznake utapljanja kada to ne izgleda kao utapljanje. To može samo prividno izgledati da utopljenik ide kroz vodu i gleda prema palubi.
Jedan od načina da budete sigurni u to što se događa je da osobu u vodi pitate da li je u redu. Ako može odgovoriti, vjerojatno je. Ako samo prazno gleda u vas, najvjerojatnije imate manje od 30 sekundi da dođete do njega. I zapamtite, djeca rade buku dok se brčkaju u vodi. Ako su tihi, otiđite do njih i provjerite zašto.
Prije skakanja u vodu ljudi trebaju biti podučeni da moraju provjeriti dubinu vode te da tijekom aktivnosti u vodi ne piju alkohol ili neke lijekove koje utječu na funkciju svijesti. Osobe s nekom bolesti kojima plivanje predstavlja bilo kakav rizik (epilepsija, šećerna bolest, bolesti krvnih žila i srca, poremećaji neuromišićne funkcije) trebale bi imati dodatan nadzor za vrijeme aktivnosti u vodi. Nitko ne bi trebao plivati sam i na osamljenim mjestima.
Odricanje od odgovornosti: Gledišta i mišljenja koja je iznio autor nisu neophodno stavovi Državnih uprava za zaštitu i spašavanje ili Nacionalne središnjice za traganje i spašavanje.
Izvor: Mario Vittone
Suho utapljanje (kada sve izgleda dobro, a žrtva nakon sat, dva, premine)
Povezani članci
Sigurnost & Savjeti
EPIRB – Što treba znati o njima
Detalji o uređaju za spašavanje ili gdje se vrag stvarno skriva
