Mirko Crnčević/LU SDŽ
Na otoku Hvaru dica ne pitaju kada je Uskrs nego 'Kad se gre za križen', a i otočani se za te dane vraćaju svome škoju sa svih strana svijeta. Tako je i ove godine jer mnogi od njih, uključujući i tisuće hodočasnika, žele sudjelovati u glasovitim procesijama 'Za križen' koje su, kako kaže, fra Bernardin Škunca nastale u vjerničko-bratovštinsko-laičkom krugu i neprekinuto se održavaju više od 500 godina.
Te procesije na središnjem dijelu Otoka sunca nisu održane jedino 1944. godine, naravno zbog ratnih zbivanja, ali su ih zato otočani složno organizirali u El Shattu u suradnji s narodnom vlašću i zapovjedništvom izbjegličkog logora – da se tradicija ne prekine. A koliki je njezin značaj za lokalno pučanstvo, ali i cjelokupno čovječanstvo, najbolje svjedoči to što je 2009. uvrštena na Popis svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.
Inače, riječ je o procesijama koje istodobno kreću iz šest slikovitih mjesta, što ih predvode njihove križonoše, a to su ove godine s posebnom čašću: Miko Visković (1994.) iz Jelse; Matej Mileta (1991.) iz Pitava; Jakov Rubinić (1990.) iz Vrisnika; Kristijan Rojnica (1994.) za Svirče; Andrijano Antun Račić (1986.) iz Vrbanja i Dare Keršić (1990.) iz Vrboske. Uvijek se kaže da je biti križonoša stvar zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepa prestiža – o tome ponajbolje svjedoči činjenica da predbilježbe za taj uzvišeni čin u nekim mjestima sežu sve do 2054. godine.
A procesije se održavaju prema strogim pravilima – polaze na Veliki četvrtak oko 22 sata, kreću se iz mjesta u mjesto smjerom kazaljke sata, a da nikako ne staju i da se nigdje ne susreću. Križonoše nose križeve koji su teški od 10 do 18 kilograma, dok je staza križnog puta dugačka oko 25 kilometara. Putem i u crkvama se moli i pjeva čuveni Gospin plač. Jutra Velikog petka su posebna, mnoštvo u svakome mjestu dočekuje svoju procesiju - stariji koji ne mogu tako dugo hodati obično su u svojim crkvama gdje poljube Križ, čestitaju križonoši, priključe se molitvi...
Na jelšanskoj Pjaci križonoša posljednje metre pretrči i pada u zagrljaj svoga župnika, roditelja i rodbine, što redovito izmami i koju suzu radosnicu, ali valja znati da se slične procesije na škoju održavaju još u Hvaru, Dolu, Sv. Nedjelji, Poljicima, Zastražišćima, Gdinju, Bogomolju i Sućurju... Zanimljivo je da su nekoć procesionari, ne bez razloga, u Veloj Stinivi prolazili preko ribarskih mreža, dok bi donji dio križa 'umočili' u more, a u najistočnijem otočnom mjestu procesija je teoforična (Bogonosna).
Dakle, tamo se nikad ne zna tko nosi teški crni križ bez Raspetoga, uglavnom on je muškarac pokornik, akajnik svojih grijeha sav obučen u crno (samo s otvorima za oči). Njihova procesija razlikuje se od svih drugih na otoku Hvaru, kao i u cijeloj Hvarsko-bračkoj-viškoj biskupiji, vjerojatno zato što su se Sućurjani od 8. stoljeća naseljavali s područja ušća rijeke Neretve, gdje i danas postoje takve i slične procesije.
