Piše: Ana Vučetić Škrbić / Zadarski.hr
Ako su brodovi isti ka’ i ljudi, “Atlant” je bio velik čovik. A velike treba pamtiti, treba ih dostojno ispratiti i dati im mjesto u povijesti koje zaslužuju.
Atlant, najstariji ribarski brod na Jadranu, potopio se u strašnoj pijavici 27. rujna ove godine. Svoj 114 godina dug put skončao je na morskom dnu kraj otoka Iža. Cijeli petak i subotu trajala je specijalna akcija izvlačenja Atlanta iz 64 metra duboke morske utrobe kraj punte Parde gdje je tog kobnog utorka ujutro završio svoju posljednju plovidbu.
Kapetan i vlasnik broda Šime Blagdan i njegovih šest članova posade havariju su uspjeli preživjeti neokrznuti. Ali bol i tugu koju u sebi nose od tog dana, možete rukom opipati. Nije skončao samo brod, otišao je ujedno najbliži član familije, a s njim i cijeli jedan život nekoliko generacije ove ribarske obitelji iz Kukljice na otoku Ugljanu.
- Nismo mi njega zvali brod, nego uvijek po imenu, Atlant -kaže nam Šimina supruga Ingrid. Svaki put kad spomene brod, glas joj zadrhti.
- Svako jutro u ovih naših 34 godine braka počinjalo je istim riječima. “Atlant, Atlant, javi se”. Prvo preko radio stanice, a u ova novija vremena preko mobitela. Kad bi se Šime javio, znala sam da su svi živi i zdravi. Tako je bilo i tog jutra. Javio se da kreću u Gaženicu iskrcati ribu, pozdravili smo se kao da je ispred nas još jedan običan dan. Sljedeće što sam čula tog jutra bilo je da se Atlant potopio i da je cijela posada preživjela. Dok nisam čula Šimu, nisam vjerovala da su živi i da našeg Atlanta više nema. Ne vjerujem ni sada, dok stojim ovdje i čekam da ga izvuku - govori Ingrid, pa pogleda u Šimu. Njemu je, pak, pogled prikovan za površinu mora.
Nedaleko od broda na kojemu obitelj i posada od rane zore čekaju da započne velika akcija izvlačenja potopljene plivarice, usidren je 50 metara dugi ponton na kojemu je ogromna dizalica spremna iz mora izvući teret do čak 150 tona. Dopremili su je iz Murtera. Atlant je dug gotovo 18 metara i težak 50 tona. Skupina ronioca od jutra se izmjenjuje na ovom, iznimno složenom, zadatku, a stručna ekipa na pontonu uz pomoć podvodnih kamera analizira svaki idući korak kako bi dragocjeni teret s morskog dna izronio sa što manje oštećenja. Jer Atlant je krcat, izvaljen na bok i svaka kriva procjena može biti kobna.
Sajla ogromne dizalice koja će izvući brod napeta je kao struna, svaki njezin pokret poput oštrog stakla reže jutarnju bonacu. Satima čekamo na znak ronioca da je izvlačenje konačno započelo. Svaka minuta čekanja Šimi Blagdanu je kao godina.
- Nikad ga ne bih tu ostavio, samog na dnu mora. Imao sam šest godina kad je Atlant došao u familiju. Kupili smo ga u Boki, tada je još bio istraživački brod oceanografskog instituta. Taj brod je sa mnom cijeli moj život, zaslužio je dostojan ispraćaj – govori Šime pa skine naočale da obriše suze.
Zaista, svašta je taj brod doživio u svom dugom životu. Sagrađen je u Rijeci davne 1908. godine pod imenom Istraživač. Za potrebe Akvarija Dubrovnik kupljen je krajem 1951., pa se u upisniku Lučke kapetanije Dubrovnik vodio u kategoriji male obalne plovidbe.
Prvu posadu ukrcao je 19. siječnja 1952. Bio je dug 18 metara i širok 4,6 metara, a po svojoj je dužini zabilježen kao njihov najduži brod. Mogao je ploviti brzinom od 10 čvorova. Posadu iskrcava 20. travnja 1960. kada se prodaje i odlazi u Oceanografski institut u Boku kotorsku. Sedam godina kasnije kao brod imena Atlant kupuje ga obitelj Blagdan iz Kukljice, nastavljajući s njim obiteljsku ribarsku tradiciju.
Atlantom su plovili Zdravko i Ante Blagdan sa sinovima Jurom i Šimom, te uz drvenu koćaricu prehranili i školovali dvije velike obitelji. Kasnije svoj put Atlant nastavlja samo sa Šimom, kada je prenamijenjen iz koče u plivaricu i temeljito obnovljen.
Na dan kad je tužno završio svoj put, Atlant je bio najstariji ribarski drveni brod na Jadranu, a možda i šire. S novijim brodom ribariti i živjeti bilo bi lakše i jeftinije, ali emotivnu povezanost ovog kapetana i ovog broda to ne može nadmašiti. Kao ni njegove posade. Ivici Biliću Atlant je bio kuća i obitelj. Na dan kad se potopio, napunilo bi se točno 14 godina otkako ovaj 48-godišnji splitski mornar živi na ovom brodu.
- Da je li teško… ovo mi je kao da člana familije ispraćam posljednji put. Samo nas je Bog sačuvao taj dan, ali Atlant nije bio te sreće - kratko odmahne rukom kad mu zasuze oči.
Kako su njih sedmorica izvukli živu glavu, samo nebo zna. Bilo je točno 7 sati i 45 minuta kada se brod, naoko iz čista mira, malo nagnuo.
- Dogodilo se u sekundi. Kao da je netko rukom prevrnuo jarbol. Svi smo izletjeli s broda, a sljedeće čega se sjećam je more iznad moje glave. Preko mreže sam se uspio popeti u brod, ali nisam mogao osloboditi pomoćni kaić koji je ostao vezan. Bog mi je dao snagu da oslobodim pangu, jedan za drugim smo uskakali u nju i tako se spasili. Kapetan se zadnji uspio izvući kroz vrata od timuna. Upalili smo motor i krenuli, Atlant je ostao za nama. Nismo odmakli ni 200 metara, na nebu je granulo sunce. Kao da se baš ništa nije dogodilo. Ne znam, što više razmišljam o tome, to manje razumin - prisjeća se Vjekoslav Gospić. On je zadnja tri mjeseca na Atlantu bio mali od kužine.
U subotu popodne, kada je stari Altant konačno izvučen s morskog dna i zakačen za tegljač, obitelj, prijatelji i posada ispratili su ga zadnji vijađ u škver u Lamjani. Što će sutra biti s njim, više nije toliko važno. On je svoje mjesto u povijesti već upisao.
