Autor: Velid Đekić/Torpedo Meddia
Silne godine nastojanja pokazale su se uzaludnim. Prototipovi su funkcionirali na papiru, ali ne i tamo gdje je najvažnije, u praksi. Za cijelo vrijeme njihova iskušavanja, američka je ratna mornarica kupovala ona torpeda koja su postojala na tržištu, a sva su na ovaj ili onaj način potjecala – iz Rijeke, piše Velid Đekić za Torpedo Media.
Kvarnerski ribari znaju katkad u svojim mrežama, umjesto škampa i ribe, s morskog dna na površinu izvući primjerak zagubljenog torpeda. Možda je to i dobar ulov, ako je bez punjenja. Pa još završi li, npr. u fundusu Muzeja grada Rijeke, čuvan za naraštaje koji dolaze… Nasuprot ribarima, od samih početaka riječkog torpeda bilo je i onih koji su ga silno željeli uloviti u svoju mrežu, investirali u to ozbiljan novac i angažirali za to mnoštvo najpozvanijih ljudi, ali je učinak bio – nula. Primjer? Tehnološka supersila SAD.
Ta se u nas malo poznata povijesna epizoda – koje se prisjećamo u povodu izložbe Riječki torpedo – prvi na svijetu, otvorenoj u Muzeju grada Rijeke – dogodila nedugo nakon završetka Američkoga građanskog rata. Kao što znamo, federalne vojne snage u tom su ratu bile pobjedničke, pa ne čudi što je rast dobivena samopouzdanja potaknuo zapovjedničke glave na odluku o razvojnom koraku ususret najnovijem razornom pomorskom oružju, koje tih godina postajalo obveznom sastavnicom svake svjetske ratne flote.
Oružje je sijalo strah među pomorcima bivajući nazvano prema ribi latinskog naziva torpedo marmorata, vrsti jadranske ribe drhtulje, dakle ribe koja neprijatelja ošamućuje električnim udarom što ga proizvodi posebnim organom u vlastitom tijelu. Ime više nego primjereno: hitra metalna riba, koja je na svoj put polazila ljudskom voljom, izumljena i proizvedena u Rijeci, bila je neprijatelju podjednako, ako ne i više ošamućujuća. Poslije udara njezine peraje, neprijatelj je bio toliko ošamućen da mu najčešće povratka svijesti nije bilo, zato što više nije bilo ni njega samog, osim u obliku olupine na morskom dnu.
Što su učinili američki vojni stratezi? Umjesto da metalne ribe drhtulje kupuju u njihovu kvarnerskom mrijestilištu, u Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento tecnico Fiumano) na Rečicama, pokušali su proizvesti vlastite primjerke, nastojeći ostvariti tehnološku, proizvodnu, time i (državi u usponu tako značajnu) obrambenu neovisnost. Vojne snage moćne države prionule su pokretanju proizvodnje torpeda bazirane na tehničkim rješenjima koja ne bi ništa, ili gotovo ništa dugovala Luppis-Whiteheadovim riječkim torpedima. Prema pisanju američkog istraživača Stevena A. Waltona s Pennsylvania State Universityja, središte toga vrhunski važnog vojnog zadatka postala je novoosnovana mornarička torpedna postaja (U.S. Naval Torpedo Station) na sjeveroistočnoj atlantskoj obali, na području Newporta, Rhode Islanda. Mjesto koje se tražilo moralo je omogućiti „eksperimente izvan dosega nepoželjnih očiju“.
O ambicioznosti kojom se pristupilo poslu govori podatak da se postaja u prvih petnaest godina rada, od 1869. do 1884., razvila od malog vojnog kampa u veliko istraživačko-obrazovno središte koje je okupilo vodeće američke stručne i znanstvene umove toga vremena. S obzirom da se tu oružanim snagama SAD-a namjeravalo dati vlastiti torpedo, te osposobljavati časnički kadar napadačkom i obrambenom ratovanju tim novim oružjem, progresija je više nego razumljiva. Nije se radilo ni naslijepo, bez prikupljanja informacija o tuđim iskustvima slične vrste. Znakom je toga izvještaj američkog atašea iz Trsta godine 1868., kojim informira zapovjedni vrh američke ratne flote o Whiteheadovom radu, a jedna od posljedica izvještaja bilo je sljedeće godine doplovljavanje ratnog broda USS Franklin u Rijeku. Tvornicu na Rečicama se, dakle, držalo na oku.
Postaja u Newportu organizam je koji je djelovao u četiri organizacijske jedinice: Konstrukcija torpeda, Taktike torpeda, Detonatori i eksplozivi, te Elektrika. Rezultat toga djelovanja bilo je razvijanje vlastitoga samopokretnog torpeda već prvih godina rada, u najmanje osam varijanti. Dio prototipova svojim je oblikom cigare neodoljivo podsjećao na Whiteheadove projektile, mada su bili pokretani na različite načine, npr. amonijačnim motorima (koje su za gorivo imali smjesu nitrogena, vodika i još nekih tvari) ili pak motorima na neki od ugljičnih plinova. Drugi prototipovi su izgledali kao tehnički nespretni uređaji za koje je teško povjerovati kako zamišlju nisu pristigli iz prethodnih stoljeća. Prema njihovim autorima, torpeda su nazivana Very’s torpedo, Simms Electric torpedo, Weeks Rocket torpedo, Howell Gyroscopic torpedo, Lay-Haight torpedo, Bradford torpedo, Cunningham torpedo itd. Maštoviti eksperimenti hitali su u svim smjerovima. I to ne samo u vezi s konstrukcijom torpeda, nego i u vezi s drugim napravama koje su imale izravne ili posredne veze s torpedom. Neke od njih podsjećale su na praktične tehničke gadgete kojima nas posljednjih godina uveseljava filmski serijal o Batmanu.
Konačan učinak? Silne godine nastojanja pokazale su se uzaludnim. Prototipovi su funkcionirali na papiru, ali ne i tamo gdje je najvažnije, u praksi. Za cijelo vrijeme njihova iskušavanja, američka je ratna mornarica kupovala ona torpeda koja su postojala na tržištu, a sva su na ovaj ili onaj način potjecala – iz Rijeke. Naposljetku, godine 1890. kupljena su licencna prava na proizvodnju riječkog izuma. Potpis na taj ugovor ujedno je potpis kojim se priznalo tehnološki poraz u nadmetanju s Rijekom. Bez tog potpisa, riječki torpedo (ta „vražja naprava“, kako ju je u svojim knjigama nazvao britanski povjesničar Edwin Gray) nepozvanima se nije dao kontrolirati. Treba li reći kako je tim činom također zapečaćena sudbina istraživačkog centra u Newportu?
