Autor: Emir Mujić | Nova Akropola
Foto: nauCAT©
Čini se kao da nema ništa jednostavnije od vode. No, neka bi istraživanja mogla iz temelja promijeniti ovo uvriježeno gledište. Sve donedavno su tvrdnje o neobičnim svojstvima vode, poput one da voda “pamti” što je jednom u njoj bilo otopljeno, odreda bile odbacivane kao pseudoznanstvene. Međutim, unatrag nekoliko godina neki vrlo ozbiljni znanstvenici, uz pomoć preciznih mjernih instrumenata i uz primjenu znanstvenih metoda, pristupili su istraživanju tih neobičnih svojstava vode.
Voda je najrasprostranjenija tvar u prirodi. Oko 75% Zemljine površine prekriveno je vodom, a toliki je otprilike i udio vode u ljudskom tijelu. Od ukupne vode na Zemlji oko 97,5% je slano i nalazi se u morima i oceanima, a od preostalih 2,5% slatke vode oko 70% je zamrznuto u polarnim ledenim kapama. Tako je tek mali dio vode dostupan za korištenje, a i on se zagađenjem sve više smanjuje.
U prirodi voda neprekidno kruži. Djelovanjem Sunca isparava s golemih oceanskih površina, a nastalu vodenu paru vjetrovi odnose nad kopno gdje se u hladnijim slojevima kondenzira i u obliku oborina (kiše, snijega, tuče, rose, magle) vraća na zemlju. Trećina te oborinske vode prodire dublje u zemlju i akumulira se kao podzemna voda koja kao izvorska i bunarska ponovno izlazi na površinu; trećina ponovno ispari, a trećina se potocima i rijekama vraća u more. Ovo kruženje vode odvija se 42 puta godišnje, i u njega su uključeni biljke, životinje i ljudi.
Kristalna struktura vode
Molekula vode je izrazito dipolnog karaktera, jer je elektronski oblak djelomično privučen atomu kisika, što dovodi do nastanka parcijalnih pozitivnih naboja na atomima vodika i negativnog parcijalnog naboja na atomu kisika. Uslijed toga, negativni parcijalni naboj kisika privlači pozitivni parcijalni naboj vodika druge molekule vode, stvarajući tzv. vodikovu vezu. U kristalnoj strukturi leda svaki atom kisika okružen je s četiri atoma vodika, tako da atomi vodika čine vrhove tetraedra, a atom kisika se nalazi u središtu tog tetraedra. Ovi tetraedri daju ledu heksagonalnu (šesterokutnu) strukturu u kojoj prostor nije potpuno iskorišten, zbog čega je gustoća leda manja od gustoće vode.
Kada se led topi, njegova struktura se narušava zbog čega se njegova gustoća povećava. No, s povećanjem temperature događa se i suprotan efekt – povećava se kinetičko gibanje molekula, pojedine vodikove veze pucaju, oslobođene molekule se udaljavaju jedna od druge pa to vodi smanjenju gustoće. Ovaj drugi efekt počinje prevladavati na temperaturi iznad 3,98°C, stoga voda pri toj temperaturi ima najveću gustoću. To što je led manje gustoće od vode, odnosno posljedično lakši od nje, ima fundamentalan značaj za život u vodi. Kad bi led bio teži od vode, zamrzavanje bi počinjalo od dna i sva bi se voda zaledila, onemogućavajući tako život u vodi zimi.
Tetraedarska struktura koja karakterizira stanje leda nije potpuno uništena ni u vodi u tekućem stanju. Na sobnoj temperaturi molekule vode se grupiraju u agregate, grozdove ili oblake koji sadrže i do 100 molekula. S druge strane, ni u kristalnom stanju nisu uspostavljene sve vodikove veze – one se u cijelosti uspostavljaju tek pri -183°C.
Pamćenje vode
Već je duže vrijeme poznato da voda ima neka neobična svojstva, ili kako to znanstvenici nazivaju – “anomalije”, koje pripisuju činjenici da je voda u stvari tekući kristal i da je bipolarna. Njena osnovna fizikalna i kemijska svojstva ostaju nepromijenjena, ali nastaju promjene u povezivanju njenih molekula.
Vrtloženjem, na primjer, voda se odupire utjecajima nečistoća i ustajalosti, prestrukturira se i dovodi u red svoju molekularnu strukturu, pa se voda u potoku pročišćava vrtložeći se među kamenjem. Mehanizam samopročišćavanja vode nije još potpuno poznat. Jedna je od teorija da voda vrtloženjem uzima sveprisutnu energiju i tako postaje čista i blagotvorna.
Još je dvadesetih godina prošloga stoljeća čuveni austrijski izumitelj i šumar Viktor Schauberger u svojim radovima tvrdio da se voda ponaša kao živo biće, odnosno, da ima svoj život i smrt, te da se, ako s njom nepravilno postupamo, može “razboljeti” i svoje “bolesno” stanje prenijeti na organizme biljaka, životinja i ljudi. Schauberger je također govorio da voda u prirodi sama sebi dubi vijugave tokove i tako čini nutarnje pokrete koji prikupljaju više snage nego što je čovjek u stanju izmjeriti, a da ravne vodovodne cijevi oduzimaju vodi njenu vitalnost potrebnu za život svih bića.
Ideju da voda “pamti” prvi je iznio vodeći francuski imunolog dr. Jacques Benveniste, iako je sama ideja daleko starija i čini polazište homeopatskog liječenja. Kao voditelj imunološkog laboratorija francuskog Nacionalnog instituta za medicinska istraživanja u Parizu, Benveniste je 1983. godine proveo eksperiment čiji su rezultati uzdrmali ortodoksni znanstveni svijet.
On je, naime, bazofile, vrstu bijelih krvnih stanica koje se aktiviraju kada dođu u dodir sa tvarima na koje smo alergični, izlagao djelovanju anti-imunoglobulina E (aIgE), a koji inače ima biološku osobinu neutraliziranja bazofila. Namjeravao je istražiti u kojoj će najmanjoj koncentraciji aIgE ostvariti efekt na bazofilne stanice. U tom eksperimentu on je dodavao jednu kap osnovne otopine (u ovom slučaju – aIgE) u 99 kapi destilirane vode, a onda je tu smjesu mućkao 30 sekundi. Nakon toga je uzeo jednu kap od te smjese pa je dodao u novih 99 kapi destilirane vode. Ponavljao je ovaj postupak očekujući da će nakon dovoljnog razrjeđenja reakcija izostati. Međutim, čak i nakon što je ovaj postupak ponovio 120 puta, do reakcije je i dalje dolazilo, iako se uz malo matematike može dokazati da već nakon 23. razrjeđenja praktički nema više niti jedne molekule aIgE-a u otopini. Zaključak koji se nametao sam po sebi je da voda na neki način “pamti”, odnosno čuva svojstva one tvari koja je u njoj bila otopljena. Njegovi su pokusi na taj način bili eksperimentalna potvrda osnovnih načela homeopatske medicine.
Članak o ovom eksperimentu objavljen je u prestižnom britanskom znanstvenom časopisu Nature, uz uvjet uredništva da se eksperiment ponovi pod nadzorom neovisnih istražitelja u laboratoriju profesora Benvenistea, što je u časopisu izričito i navedeno.
Ponovljeni eksperiment, međutim, nije dao očekivane rezultate. Zaključak istraživačkog tima bio je: “Opisani fenomen se ne može reproducirati.” John Maddox, tadašnji glavni urednik časopisa Nature, inače fizičar i kemičar, tek je naknadno izjavio: “Moje osobno uvjerenje je da se radi o fenomenu kojim se još treba pozabaviti.”
U međuvremenu je Benveniste, koji je tvrdokorno branio svoje otkriće, proglašen šarlatanom i potpuno je diskreditiran kao znanstvenik, tako da tek mali broj ljudi zna o njegovim ranijim ortodoksnim znanstvenim postignućima kod istraživanja alergija i upala. Uglavnom je ostao upamćen po svom slavnom/neslavnom istraživanju “vode koja pamti”.
Proturječja oko njegova otkrića ponukala su neke istraživače na slične eksperimente. Madeleine Ennis, dr. farmakologije s Kraljičinog sveučilišta u Belfastu bila je veliki protivnik homeopatije, posebno ideje o homeopatskim lijekovima koji uslijed razrjeđivanja praktično ne sadrže niti jednu molekulu od ljekovite supstancije. Htjela je jednom za svagda dokazati da se radi o obmani. No, rezultati eksperimenta koji je proveo njezin tim očito su je pokolebali: “Ne možemo objasniti naše pronalaske, ali ih iznosimo kako bi ohrabrili druge da istražuju ovaj fenomen.”
Iako se ovi pronalasci i mehanizam njihova djelovanja ne mogu objasniti, a još manje dokazati, očito je da je otvoreno jedno novo područje istraživanja.
No, vezano za “pamćenje” vode, nametnuo se i drugi, ekološki problem – zbog spoznaje da voda “pamti” sve što je u nju bilo ispušteno, bez obzira na sva pročišćavanja, filtriranja, tretiranja klorom i fluorom. Voda nam uredno vraća sve što smo u nju “odložili”.
Da je to tako, fotografski je dokumentirao japanski znanstvenik Masaru Emoto koji je rezultate svog istraživanja objavio 1999. godine u knjizi Poruke iz vode.
Masaru Emoto je uzeo nekoliko tisuća uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, koje je zamrzavao i promatrao njihove ledene kristale pod mikroskopom. Primijetio je da potpuno čista, prirodna voda iz planinskih potoka ili izvora, formira savršene heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali koji potječu iz zagađenih ili stajaćih voda nepravilni i deformirani.
Svoje je istraživanje proširio na djelovanje glazbe i govora na vodu. Kada je vodu (u ovom slučaju destiliranu) izlagao klasičnoj glazbi, voda je formirala pravilne kristale, ovisno o tome je li joj se određena kompozicija “svidjela” ili ne. Tako je recimo nakon “slušanja” Bacha voda formirala skoro savršene kristalne strukture.
No, Emoto iznosi još neobičnije tvrdnje – da ako čovjek usmjeri svoje misli na vodu, slike rezultirajućih kristala bit će lijepe ili ružne, ovisno o tome uputimo li vodi pozitivne ili negativne misli… Ako ništa drugo, Benevisteova “heretička“ teorija uzvitlala je imaginaciju znanstvenog svijeta!
Posljednjih godina počela su se otkrivati čuda vode, ali je suvremena znanost još uvijek nijema pred ovim čudesnim fenomenom. Za njegovo otkrivanje očito je potrebno novo znanstveno razmišljanje koje neće biti ograničeno okoštalim znanstvenim dogmama.
| Slatke vode (podzemne, bunarske i površinske) koje se koriste kao vode za piće moraju biti određene kakvoće i moraju imati određena fizikalna, kemijska i mikrobiološka svojstva. Voda mora biti bistra, ugodna okusa, bezbojna, bez mirisa i prikladne temperature. Poželjno je da sadrži otopljene soli (natrijev klorid, natrijev hidrokarbonat) i plinove (ugljični dioksid i kisik) koji vodi daju okus. Voda mora imati pH između 6,5 i 8,5.
Ne smije sadržavati soli mangana (koje joj daju gorak okus), niti soli željeza (koje pogoduju razmnožavanju određenih vrsta algi). Ne smije sadržavati nitratne ione (NO3- ), nitritne ione (NO2- ), niti amonijak (NH3) iznad dozvoljenih koncentracija (koji u vodu dospijevaju razgradnjom organskih tvari ili kao posljedica uporabe gnojiva), kao niti različite mikroorganizme. |
