Autor: Svetlana Kusova | Nova Akropola
Prije mnogo milijuna godina vode svjetskih oceana postale su kolijevkom života na Zemlji. Prije mnogo milijuna godina u nepreglednim vodenim prostorima živjeli su prvi jednostanični živi organizmi. Iz vode su crpili hranjive tvari i kisik, u vodu izlučivali krajnji proizvod metabolizma, a ocean im je osiguravao stalnu temperaturu. Vrijeme je prolazilo. Pojavili su se prvi višestanični organizmi. Jednostavna difuzija – izmjena tvari s okolinom – postala je nedovoljna. Radi prenošenja neophodnih tvari i odstranjivanja proizvoda metabolizma, pojavila se potreba za posrednikom. Taj posrednik postala je sama morska voda koja se “zatvorila” unutar organizma, pretvorila u “zarobljeno more” i počela obavljati istu ulogu koju je imala kod jednostaničnih organizama. U daljnjoj je etapi evolucije proces kruženja tekućine unutar organizma postao složeniji: od otvorenog krvožilnog sustava nastala je zatvorena cirkulacija, krv i glavni pogonski organ – srce. Otuda začudna sličnost u sastavu morske vode i krvi stanovnika Zemlje. Riječi akademika A. P. Karpinskog koji je vodu nazvao živom krvlju Zemlje, nisu tek puka simbolika.
Voda prekriva 71 % Zemljine površine, a 95 % svjetskih voda čine vode mora i oceana. A krv? Osnovni sastojak njezinog tekućeg dijela – plazme – također je voda (90 – 92 %), kao glavno i zapravo jedino otapalo u kojem se odvijaju svi raznovrsni kemijski procesi u organizmu. Usporedimo li ionski sastav morske vode i krvnog seruma (plazme bez bijelih krvnih stanica), utvrdit ćemo da je u morskoj vodi viša koncentracija soli, dok je sadržaj kalcija i natrija jednak. U morskoj vodi ima više magnezija i klora, a u krvnom serumu ima više kalija. Sadržaj soli u krvi je postojan, a održavaju ga i reguliraju specijalni puferski sustavi. Začudno je da je i sadržaj soli u oceanu također postojan. Kolebanja u sadržaju određenih soli nikad nisu veća od 1 %.
Još u davna vremena primijećeno je da bi ranjenici u pomorskim bitkama ozdravljali brže od vojnika koji su stradali na kopnu, tako da je u recepturu za liječenje rana uvedena sol. René Quinton predložio je 1897. godine da se kao zamjena za krv upotrebljava morska voda, što je objasnio sličnošću postotka i količine iona natrija, kalcija i kalija u krvi sisavaca i u morskoj vodi.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata A. Babkin i V. Sosnovski stvorili su pripravak od morske vode kao nadomjestak za izgubljenu krv koji je u povijest ušao kao otopina AM-4 Babskog.
Poznato je da je gubitak polovice krvi smrtonosan za čovjeka, a smrtonosan je i gubitak 20 – 30 % vode u tkivu čovjeka i životinje. Sve nam to govori o golemoj važnosti koju te dvije nezamjenjive tekućine imaju u životu Zemlje i svih bića koja je nastanjuju.
zarobljeno-more-valKoja je uloga krvi? Krv u prvom redu prenosi tvari, odnosno opskrbljuje organe i tkiva hranjivim tvarima i plinovima te odnosi proizvode metabolizma. Ako je voda živa krv Zemlje, onda su rijeke, potočići, kanali i vrela njezin krvožilni sustav. Upravo se kružnim tokom vode u prirodi prenose i smjenjuju goleme količine kemijskih tvari. Vode oceana i mora nikada ne miruju. Različiti prirodni procesi (vjetrovi, plima i oseka, morske struje) pokreću oceanske vode. Svjetski ocean sadrži golemu masu vode i ima velik toplinski kapacitet, tako da akumulira Sunčevu energiju i zahvaljujući svom neprestanom gibanju zagrijava zrak i vodu te tako oblikuje, ublažava i ujednačuje klimu.
Krv također neprestano kruži i sudjeluje u toplinskom metabolizmu – preraspodjeli topline između organa i održavanju stalne temperature u cijelom organizmu. Izuzetno je važna i zaštitna uloga krvi. Ona čuva organizam od ulaska bakterija i virusa, sakuplja i inaktivira vlastite stanice koje su izmaknule kontroli te neutralizira toksine. Upravo krv šalje organima signale opasnosti, potičući ih da se uključe u zajedničku obrambenu reakciju kada upad izvana dosegne kritičnu razinu.
Krv usklađuje aktivnost svih organa i tkiva, povezujući organizam u jednu cjelinu. Praroditelj krvi – svjetski ocean – obavlja te iste funkcije, samo što u slučaju oceana organizam nije jedan čovjek ili životinja, nego cijeli naš planet Zemlja.
Ocean i krv. Oni hrane, štite, čiste, zagrijavaju planet ili organizam, kontinente i organe, milijarde živih bića i milijarde stanica. Život svih tih bića i stanica na planetu i u organizmu bio bi nemoguć bez vode i krvi.
Čovjek u svom životu guta, nakuplja i izlučuje otpadne tvari i takozvane toksine. Sve te tvari prolaze krvlju. I kada količina tih otpadnih tvari preraste količinu koju organizam može neutralizirati i izlučiti, dolazi do poremećaja imunološkog sustava i bolesti.
No, osim što velikom količinom otpadnih tvari truje vlastiti organizam, čovjek stvara i otpad kojim truje Zemlju. Sve se češće “krvotok” Zemlje slikovito naziva “venskom krvlju civilizacije”. Početkom XX. stoljeća smatralo se da nije preporučljivo piti vodu iz voda stajaćica, poput močvara i lokvi, a danas se voda više ne smije piti niotkuda bez prethodne filtracije i dezinfekcije.
Da bi sačuvao zdravlje, čovjek se mora pobrinuti za čistoću svoje krvi. Ali, da bi se nastavio naš život na Zemlji, to nije dovoljno jer voda je živa krv Zemlje i od njezine čistoće zavisi zdravlje čitave Zemlje i svakog čovjeka.
